Povijest Međunarodnog dana osoba s invaliditetom potječe iz davne 1956. godine:
Dana 8. kolovoza 1956. godine u rudniku ugljena Bois du Casier u Belgiji planuo je požar na dubini od 975 metara u kojem su stradala 262 rudara. Razlozi nesreće bili su zastarjela oprema i slaba osposobljenost za rad osoblja, nakon čega su uvedeni postroženi sigurnosni propisi. Ta se nesreća pamti kao rudarska nesreća s najvećim brojem ljudskih žrtava u nekom rudniku ugljena. U spomen na taj događaj određeno je i obilježavanje Međunarodnog dana osoba s invaliditetom.
Do 1992. godine taj se Dan obilježavao 21. ožujka, a za cilj je imao postizanje boljeg razumijevanja problema invaliditeta u široj društvenoj zajednici te ostvarenja svih prava koje osobe s invaliditetom imaju, kao i njihove potpune uključenosti u društvo u kojem žive. Odlukom Opće skupštine Ujedinjenih naroda, donesenom u listopadu 1992. godine, kao Međunarodni dan osoba s invaliditetom proglašen je 3. prosinca. U rezoluciji od 5. ožujka 1993. godine, Komisija za ljudska prava Ujedinjenih naroda pozvala je zemlje članice da ističu obilježavanje tog datuma kako bi se postigla jednakost u ostvarivanju ljudskih prava i sudjelovanju osoba s invaliditetom u društvu.
Prema Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, osobe s invaliditetom uključuju one osobe koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprečavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na jednakoj osnovi s ostalima. Zanimljivo je i da je Hrvatska treća zemlja u svijetu koja je ratificirala Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom.
